Samoća

Uvijek sam bio sam, i nisam se žalio životu
Živio sam u svom motu.
Prepušten sam sebi, da zaboravio nebi,
Da me ne čeka doma nijeda duša,
I nema nikog da me sasluša,
Samoća me proganjala gdje god otišao,
Ali unutarnji glas mi se nije stišao,
Sve je vrištalo u meni, i govorilo ajde kreni.
Živi ovdje i sada,
Ne gdje i kada,
Jer vrijeme brzo leti,
Zdravlje se pomalo poremeti,
Um više nije brz kao prije,
Samo što nitko to primijetio nije,
Nema nikog oko mene da me se sjeti,
Nepostoji nitko tko će to htjeti,
Navikao sam na sve to pomalo,
Da nikome nije stalo,
I zato je moje srce malo,
Svaki dan se gasilo sve više,
I bilo ga je čuti tiše,
Ali nešto me je guralo naprijed svakog dana,
Pomalo zarastala je svaka rana.
Borio sam se protiv demona u svojoj glavi,
Da ne postanem luđak pravi.
I da ne klonem još jače,
Da nitko ne kaže vidi ga plače,
I zato sam stisnuo zube koliko uspio,
Nisam se patnji prepustio,
Nisam joj dao da me uzme,
I svaki dio mene preuzme.
Rekao sam dosta je bilo,
I sve sto se u meni krilo,
Izašlo je van iz mene,
I dalo mi svu snagu da me pokrene,
Da izađem iz ovog jada,
Jer trajat ce ovo do kada.
I zato me ništa nemože spriječit,
Sam ću sebe izliječit,
Od ovakvog života,
A sve što sam htio je ljubav i dobrota.
I zato kad ih pronađem ću ih cijenit,
Neću im dati uvenut,
Čuvati ću iz od svega,
Nebojim se više bilo čega,
Sa godinama sam postao samo jak,
I da mi se nađe na putu vlak.
Nemože me zgazit,
Jer ja ću ga porazit.
Previše puta sam slomljen bio,
Tako da si ni najmanju grešku priuštit nisam smio.
Ali imao sam puno volje,
Znao sam da ću biti bolje,
Samo se ne ne smijem predat,
I moram samo naprijed gledat.
Budućnost me čeka negdje tamo,
Samo da mi je znat samo,
Hoće li me napustit samoća,
Da osjetim što je lakoća,
I emocije ljubavi pune,
I da mi se sve želje ispune.